srijeda, 20. rujna 2017.

Sjećanja ostaju zauvijek

U posljednje vrijeme, otkako je počela škola, čemu ima već dvije sedmice, što bi bilo pola mjeseca, sve mi je nekako nevjerovatno. Sve je prebrzo prošlo, a kao što sam već i rekla, ovo ljeto mi je ubjedljivo bilo jedno od najboljih. Postajem sentimentalna na svaku pjesmu koja me podsjeća na taj period, svaku ludu fotografiju, i svaki post, te list u dnevniku koji je ispunjen dobrim sjećanjima. No, na kraju, to je i sve što nam ostaje; sjećanje.




Ne mogu reći da sam tužna, jer to nije definicija mog raspoloženja, više sam polu sretna, jer, kada se samo sjetim tih dobrih i nezaboravnih trenutaka. Kada samo pogledam fotografije s ljeta, ljetnih, toplijih, ali i onih hladnijih noći; kada samo počnem čitati dnevnik i shvatati koliko sam bila sretna; kada pogledam blog vidim da su sve teme o kojima sam tada pisala bile pozitivne. A šta sada? Sada sam pretrpada obavezama oko škole, dobivanja dobrih ocjena, učenja, aktivnosti i svega onoga što nam škola inače donosi. I ne, ne žalim se, nije loše, zadnja sam godina i znam da mi prosjek mora biti što bolji, ali ponekad je sitnica dovoljna da mi vrati sjećanje. Iz dana u dan, bliže se hladniji dani, ni sunce me više ne obasjava istim načinom i istim zrakama, ono već zađe oko 7, a ja u tom periodu još uvijek nisam kod kuće. Za samo par sedmica doći će i jesen, po nama prosuti svoje boje i lišće. Doći će vrijeme za oblačenje dugih kaputa, te tzv. slojevito oblačenje. Već sada osjećam prve predznake jeseni, dok vjetar piri i lagano ljulja grane na drveću.





Sve se promijenilo. Ljeto odlazi, jesen dolazi, mi nismo više isti, sve čega je bilo, više nema, a mi, samo smo mi ti koji su i dalje tu, cupkajući na jednom mjestu i razmišljajući o nekim boljim vremenima. Za mene, to jesu bila bolja vremena, za mene, to su bila nezaboravna vremena. Ponekad je zaista neophodno uživati u trenutku, jer ko zna kada će se on opet ponoviti i da li će se uopšte ponoviti. Toliko puta smo roditelje molili da ostanemo duže negdje, ili da ostanemo još par dana negdje, a to je upravo zbog tog osjećaja prihvaćenosti i pozitivnih emocija koje nas obiluju. Nije bitno da li će nam roditelji dopustiti da ostanemo još sat ,dva; dan, pet, jer kako god i šta god da se desi desit će se i proći, a nakon svega ostat će nam samo sjećanja, dobre fotografije, muzika koja će nas uvijek vraćati u taj period i jedna osoba na koju ćemo pomisliti. Samo sjećanje će ostati, dok i ono ne izblijedi i dok ne postanemo dovoljno stari da se toga ne sjećamo.





Još sličnih fotografija potražite na mom novom instagram profilu

Broj komentara: 10:

  1. Odličan post, način na koji si ga napisala je divan. ♥

    http://ccaammblog.blogspot.ba

    OdgovoriIzbriši
  2. So cute! Have a nice day sweetie!

    I'm following you! Follow back? Please let me know!
    ❤ MARY MARÍA STYLE ❤

    OdgovoriIzbriši
  3. i wanna hear what's in it :)

    anyway, I like your blog, wanna follow each other? please let me know. thanks :)

    IT’S A GIRL THING
    INSTAGRAM

    OdgovoriIzbriši
  4. Pre svega, ne znam da li vec jesam, a ako nisam, iskoristicu priliku da pohvalim tvoj novi izgled bloga. Zaista je predivan, i prija! Jako mi se dopada! Divna tema, jako originalan i interesantan post, slazem se,secanja su nesto sto se uvek pamti i treba ih pretociti u uspomene.

    Visit my blog, Maleficent

    OdgovoriIzbriši
  5. Divan post! Mnogo mi se dopada sto si pisala na ovu temu!
    Ukoliko zelis posjeti moj blog :)
    www.darijadujovic.blogspot.com

    OdgovoriIzbriši
  6. Super post

    https://kraljicadrameblog.wordpress.com/

    OdgovoriIzbriši